....su svejedno predrasude!

Jutros na aerodromu, krenuli smo prema izlazu kada sam odlučila još jednom proći ispred dvojice američkih pilota, čisto da ih malo bolje promotrim i vidim za koju kompaniju lete. Obojica su bili visoki i vitki, srednjih godina, negdje između 40 i 50, elegantni u tamnim hlačama i bijelim košuljama kratkih rukava, a nad lijevim džepom košulje nosili su oznaku svoje kompanije Delta Airlines. Dok smo vani čekali shuttle bus koji nas je trebao odvesti s terminala na kojem je check in za američke destinacije, stigao je i jedan kombi iz kojeg je izašla posada Uniteda, predvođena vrlo zgodnim starijim pilotom, koji je, onako, baš ulijevao sigurnost svojom pojavom. Malo mi je narušavao dojam te sigurnosti njegov kolega, debeljko koji mi je djelovao vrlo tromo na jutrošnjoj rimskoj vrućini. I dok smo se tako udaljavali od terminala palo mi je na pamet da izreka kako "odijelo ne čini čovjeka" nije uvijek točna. Ona dvojica oko kojih sam napravila još jedan počasni krug kako bih ih bolje promotrila, da nisu imali krilca na košuljama i oznaku kompanije, mogli su biti i konobari u bilo kojem lokalu na moru (tamne hlače plus bijela košulja kratkih rukava) i da je uistinu bila riječ o konobarima, čisto sumnjam da bih gubila vrijeme bacajući još jedan pogled. Ima nešto u tim pilotima što ih čini posebno privlačnima ili je to samo sa mnom slučaj? Na stranu što mi je davnih godina jedan mladi slovenski budući pilot otkrio čari poljupca (nakon kojega nisi nužno zabalavljena tuđom slinom), ali kad ih vidim kako sigurnim korakom idu aerodromom, moraju biti stvarno ružno ružni da mi ne bi bili lijepi. Svjesna sam da je ta opčinjenost pilotima zapravo vrlo bezvezna, dečki voze avione u uniformama, većinu vremena uključuju automatskog pilota što im posao čini manje napornim od upravljanja vlakom ili vožnje autobusa na lošim cestama ... a opet, željezničari i vozači autobusa, čak i kad imaju lijepe uniforme ostavljaju me totalno ravnodušnom. Vjerojatno je donekle riječ i o pozitivnim predrasudama, piloti se vide kao inteligentni muškarci, smireni u kriznim situacijama, da bi uopće postali piloti moraju biti savršene fizičke kondicije, a kada se tome dodaju svi oni filmovi katastrofe u kojima samo sposobni pilot vlastoručno spašava avion i putnike, postaje jasnije zašto su ipak daleko privlačniji od konobara jednakog izgleda. Zanimljivo je da Britankama piloti nisu toliko zanimljivi, uglavnom radi česte odsutnosti od kuće radi posla i nerijetko nedostatka vjernosti (što nije ni čudno kada kompanije biraju vrlo lijepe djevojke za posao stjuardesa), pa ih svega 9% ispitanih smatra poželjnim ženicima. Talijanke pak, daleko više vole uniforme i u jednom od zadnjih istraživanja piloti idalje drže vrlo visoko treće mjesto poželjnih muškaraca u uniformi.

Dok smo se tako udaljavali od aerodroma, krenuli smo raspravljati o sasvim drugom tipu predrasuda, onom vezanom uz kuhinju. Moj stav je da nema loše nacionalne kuhinje, postoje samo dobre i loše kuharice/kuhari. Naravno, svakome je uglavnom najmilija ona kuhinja na kojoj je odrastao, pa iako kasnije zavoliš čokoladne eklere, u svakom trenutku bih zamijenila iste za komad domaćih bakinih slatkih štrukli ili mamine štrudle sa trešnjama ... ili dok je pred tobom ukusno pripremljena i lijepo poslužena riba (koju naravno pristojno jedeš priborom, uz pokoji srk vina tu i tamo), s nostalgijom se prisjećaš prženih trilja ili oslića, koje bez mnogo cifranja jedeš rukama i kojima čak ni soli ne treba jer su još te noći plivali u moru ... Talijanska kuhinja je mnogima omiljena, ali iskreno rečeno, bez želje da bilo koga ogovaram, nije svaka talijanska kuća obdarena vrhunskom kuhačom, tako da sam i kao gošća u talijanskim kućama na svašta naišla. Isto vrijedi i za Hrvatsku, pa kada čujem lokalpatriotske izjave kako se "kod nas najbolje jede", sjetim se svoje hrvatske susjede kod koje je nemoguće i dobar čaj popiti. Obzirom koliko sam se prepotentnih izjava do sada od Talijana naslušala vezanih uz njihovu nacionalnu kuhinju, kojoj nikako ne želim umanjiti vrijednost, ne mogu zamjeriti niti Francuzima njihov nacionalni ponos vezan uz kuhaču ...jedino što Francuzi kolektivno vjeruju da su Bogom dani znalci za vino i sireve. Prije odlaska, novi suprug dugogodišnje prijateljice moga muža, Francuz, poželio me pohvaliti i komplimenitrati jelima kojima je bio ponuđen u gostima kod nas. Učinio je to na način koji mi se nije dopao i iako znam da nije mislio ništa loše, nekako mi je taj njegov kompliment loše sjeo. Rekao je kako se "on kao Francuz klanja mom kulinarskom umijeću", kao da je biti rođen Francuzom nekakva posebna garancija za savršeno razvijene okusne pupoljke? Ništa od ponuđenih jela nije bilo pripremljeno u skladu s francuskom tradicijom, niti nešto čime ga je majka hranila od malih nogu da bi činjenica da je on Francuz imala određenu težinu pri ocjenjivanju, pogotovo što već 20 godina živi u USA. Zahvalih mu se na komplimentu s osmijehom, iako me ta pozitivna predrasuda prema vlastitoj nacionalnoj kuhinji koju je izrekao smetala i učinila mi se totalno neprimjerenom, pogotovo što je mene osnovama kuhanja naučila moja mama Zagorka koja je znala reći da "prava kuharica i u loncu za veš zna skuhati dobro jelo" ili "lako je skuhati juhu od kile i pol frikandoa, napravi juhu od pileće sitnine ako si frajer" (kao reakcija na jedan Karapandžin recept iz "Malih tajni velikih majstora kuhinje") .... a može biti i da bespotrebno od muhe pravim slona, čovjek mi je, na kraju krajeva, htio dati kompliment, iako idalje ostajem pri stavu da umijeće pripreme hrane nema veze s nacionalnom pripadnošću, a još manje sa Zepter loncima.