26.6.10
Porto Venere i Cinque Terre

Ponekad kada upoznajem novi kraj u Italiji, neminovno mi se nameću usporedbe s Hrvatskom. Tim usporedbama nikako nije namjera tražiti prednosti ili nedostatke bilo hrvatske bilo taliijanske strane, ali nismo daleko jedni od drugih, obje zemlje sličnim klimatskim uvjetima žele privući turiste na ljetovanje, mediteranska kuhinja prevladava uz obalu obiju zemalja, tragovi antičke i mletačke prošlosti su nam također zajednički ... samo su neke od sličnosti. Iskreno, davno su iza mene godine kada sam radila po hotelima i agencijama, tako da se ne želim upuštati u rasprave o današnjoj hrvatskoj turističkoj ponudi, koja nikako da dosegne zlatne vrhunce iz 80-tih godina. Kada prolazim uz talijansku obalu, priznajem da bih radije voljela vidjeti sve te silne turiste kod nas, pogotovo što do današnjeg dana nisam uspjela shvatiti kako netko može više voljeti pješčane plaže, dine i otvoreno more na kojem su redovno valovi? Zar ne znaju koje je zadovoljstvo plivati u moru mirnom poput ogledala i pri tome gledati što se dešava na dnu ispod  tebe? Talijanska jadranska obala nije ni sjena našoj, a opet, hoteli su im ljeti puni, uglavnom radi poslovne uslužnosti i stila koji odlikuje Romagnole. Slična situacija je i na toskanskoj obali Tirenskog mora, nepregledni nizovi kupališnih lokala sa suncobranima i ležaljkama, uređenim zelenilom i pješčanim plažama. Meni totalno nezanimljivo kao opcija za ljetni odmor, ali kad im vidiš organizaciju i ponudu, samo im možeš odati priznanje. Ono što me totalno ubija u pojam je da Talijani, za razliku od nas, uspješno unovčuju pješčanu obalu jednako kao i litice na koje se ni koze ne mogu uspentrati, uspješno kombiniraju kulturnu ponudu s onom enogatronomskom, nude cjelodnevne izlete na kojima neće zaraditi samo onaj čijim brodom će se turisti provozati, već i ugostitelji i trgovci mjesta u kojima će ti brodovi pristati.

Odavno nisam platila noćenje u nekom od hrvatskih hotela (zadnji put u Zagrebu prije 6 godina), tako da ne znam kako se kreću cijene, ali letimična pretraga mi je pokazala da sam noćenje na toskanskoj obali prije dva tjedna platila više nego povoljno. Hotelčić je bio u drugoj zoni od mora, s pogledom, iako mi do pogleda nije bilo stalo jer je riječ bila samo o noćenju, u pristojnoj dvokrevetnoj sobi s klimom ( i svim ostalim što standardno nude poput minibara, tv, internet veze). Sobu i doručak (stila švedskog stola s vrlo raznolikom ponudom) platili smo 53 euro, s time da nam nikakve posebne takse u stilu boravišne nisu bile naplaćene. Puno ili malo, ne znam. Znam samo da su već u predsezoni bili puni.




Cijelo vrijeme boravka na ligurskoj obali, prije dva tjedna, ja sam stalno sa zavišću ponavljala kako bi naše ministarstvo turizma, umjesto raznih sajmova (od kojih imaju koristi samo oni koji ubiru dnevnice), trebali ljude poslati na ligursku obalu da vide kako se od ničega, doslovno ničega, prave novci! Nije mi namjera podcijeniti neke lokalitete koji su, na kraju krajeva, pod zaštitom UNESCO, ali uz najbolju volju nisam uspjela pronaći što je toliko posebno u tom "zaljevu pjesnika" kako ga zovu i najrazvikanijem mjestu Porto Venere. Zaljevom pjesnika prozvali su ga jer su tu boravili Byron i Shelly, Byron je kao dobar plivač preplivao od Porto Venere do Lerici, što su obilježili  i jednom spomen pločom na mjestu s kojega je krenuo u plivački poduhvat. Porto Venere sam obišla u nekoliko sati. Vrlo simpatične obojene fasade i kuće prilijepljene jedna uz drugu bez balkona čine dio gradskih obrambenih zidina. Namjerno su građene visoke, bez balkona i bilo čega što bi na njihovoj fasadi moglo koristiti napadačima za penjanje. Na samom rtu nalazi se crkva posvećena svetom Petru, sagrađena na mjestu gdje je nekad davno bio hram posvećen Veneri (otuda i ime). Prateći gradske zidine stiže se do crkve svetog Lovre, koja je tokom povijesti nekoliko puta stradala i obnavljana, dok cijelim Porto Venere dominira tvrđava - dvorac Doria. Unutar tvrđave zabranjeno je dirati vegetaciju koju održavaju zelenom i park je vrlo uredan unatoč suncu koje cijeli dan prži jer sjene nema niotkud, a i bez zabrane ionako ne bih imala kuda s kaparima da sam ih počela brati (ne sjećam se da sam ikada na jednom jestu vidjela toliko grmova i tako velikih). Sa zidina te tvrđave pruža se prekrasan pogled na zaljev i otvoreno more, groblje, jednako kao i uređene minijaturne terase kuća, bez trunčice privatnosti kad nastupe ljetne gužve. Potpuni obilazak, bez imalo žurbe, kružeći uskim uličicama može se obaviti u par sati i tokom obilaska cijelo sam se vrijeme pitala radi čega je to mjesto toliko popularno? Jasno mi je da bogati i slavni na svojim jahtama u luci nalaze zavjetrinu i zaštitu od otvorenog Tirenskog mora, da stanovnici obližnje La Spezie dolaze na kupanje na otok Palmariju (preko mora u odnosu na Porto Venere, nekih 500 m udaljenosti), ali nikako mi nije jasno zašto bi obični turista željan morskog odmora želio baš to mjesto odabrati? Niti ti nudi lijepe plaže, niti je more nešto posebno privlačno, prošetaš pred tim obojenim kućama i to je manje-više to ... skoro kao Baška!




Nakon dva dana, Porto Venere vidjela sam i s morske strane kada sam krenula u obilazak brodom lokaliteta pod jedinstvenim imenom "Cinque terre", iza kojeg se kriju ribarska naselja Riomaggiore, Manarola, Corniglia, Vernazza i Monterosso (znam da sam ih sve uslikala, ali da me ubiješ ne znam koji je koji). Brod polazi svakih nekoliko sati iz luke La Spezia i za cijenu cjelodnevne karte možete izlaziti u svakom od ovih mjesta, razgledati, sačekati novi brod i nastaviti do sljedećeg mjesta (cijena cjelodnevne karte za brod je 23 euro, poslijepodne 18). Druga varijanta je šetnjom uz samu obalu otići pješice do sljedećeg mjesta i tamo sačekati brod ili hodati cijeli dan. Nimalo me nije iznenadilo vidjeti s pučine da ima i nadobudnih koji po najjačoj dnevnoj vrućini šeću uskim stazama nekih 20-tak metara od razine mora. Kada su početkom 19. stoljeća gradili prugu koja je išla prema Genovi, minirali su tunele, a kad su prugu dovršili, te staze koje su koristili mineri do depozita eksploziva, pretvorili su u "stazu ljubavi". "Staza ljubavi" počela se 80-tih godina opasno urušavati, tako da je 90-tih uz pomoć EU fondova obnovljena i danas povezuje Riomaggiore i Manarolu. Ovdje možete pogledati jako lijepe slike kako ta staza izgleda.



Iznad tih ribarskih mjesta nalaze se vinogradi na  liticama i vrlo strmim obroncima. Nekada se sve radilo ručno, eventualno uz pomoć kojeg magarca, danas imaju organizirane električne vodilice kojima lakše prenose urod, a i sami se ne moraju pentrati po strminama. Vinogradi koje su još stari Rimljani u ovoj zoni uzgajali su puni suhozida, koji sasvim sigurno mogu oduševiti turiste iz neke ravničarske zemlje, ali nije li i  naša obala puna gromača? Vrlo lijepi spotovi Ricka Stevesa su nevjerojatna reklama (pogotovo ako uzmete u obzir da gotovo svi Amerikanci kruže Italijom noseći u rukama njegovu knjigu), ali romantični zaljevi u kojima valovi kao lagano zapljuskuju obalu su poprilično daleko od stvarnosti. Daleko manje su bili romantični valovi onog popodneva kada smo mi pristajali po lukama, kada su pri svakom ukrcaju turisti imali besplatnu avanturu balansirajući u nastojanju da ne padnu dok su valovi nosili brod gore-dolje. Vrijedi pogledati isječke iz njegovih emisija:Rustična rivijera, Šetnja Cornigliom i Riomaggiore. Nešto si mislim, zašto tom Ricku Stevesu nitko nije ponudio da provede koliko želi vremena u Hrvatskoj? Ovako nas je strpao u epizodu sa Slovencima, malo o Plitvicama i Dubrovniku ... nije mi krivo što se oduševljava Ligurijom, ali imamo i mi takvih mjesta. U tim nekada ribarskim selima koja danas žive od turizma i proizvodnje vina i maslinovog ulja, nema muzeja, nema posebne zabave, nude ono što imaju, šetnju i relaks, a toga nama barem ne nedostaje!


Slike koje sam uslikala tog dana na brodu i nisu nešto, valovi su nas pošteno ljuljali, srećom pa ne patim od morske bolesti, a ako nekoga zanima, nešto više ih može vidjeti u albumu.




U posljednjoj luci, Monterosso, prošetali smo nekih sat vremena, dovoljno za razgledavanje, zavideći onima u kupaćim kostimima jer je u zavjetrini tog mjestašca bilo poprilično vruće, a kružeći uličicama naišla sam i na jedno poznato lice. Cijena boce s Titovim likom bila je 12 euro, pa koliko mi god bilo simpatično naići na Tita, nisam s kruške pala platiti anonimni cabernet sauvignon 12 euro samo radi njegove slike. Umjesto tog vina kupili smo lokalno vino, bijelo i crno pod nazivom "cinque terre" i s oznakom kontroliranog porijekla. Boce još nisamo otvorili tako da o vinu ništa ne mogu reći. Da ne biste pomislili kako je to vino punio neki komunistički jugonostalgičar priča je daleko banalnija. Izbio je skandal kada je taj lik počeo puniti boce s likom Mussolinija, pa da bi ga ostavili na miru napravio je i etikete sa Staljinom, Titom, Cheom ... druga priča je koliko je povijesno pošteno smjestiti Tita između Mussolinija i Franca.

 

 
napisala Roman Tales, 9:34 PM ¤ Permalink ¤


1 Comments:


  • 9:36 AM, Blogger Nale

    Divan putopis:) Mogu reći da me je ovo, za kratko, prenelo na neko divno, drugo mesto gde nije hladno kao ovde gde sam trenutno. Jako lepo i lekovito za oči i dušu:)

     
eXTReMe Tracker