Zahvaljujući angažmanu moga supruga, "Cvjetna simfonija" rađena po shemi "Floral symphony" (moderna interpretacija viktrorijanskih motiva) austrijske dizajnerice Ellen Maurer-Stroh, dobila je svoj okvir. Prije postavljanja stakla iskoristila sam priliku uslikati rad koji je dvije godine čekao na svoj okvir.

 

Imala sam namjeru napisati post o posjeti Pompejima baš na godišnjicu najpoznatije erupcije Vezuva, 24. kolovoza, ali kao i nekoliko godina unatrag, zadnje dane kolovoza radije provodim uz more nego uz kompjuter. Otkako je svijet obišla vijest da se urušila kuća gladijatora u Pompejima (u ovoj ulici) i naslovi kako prijete nova urušavanje ukoliko se ne obezbijede značajna sredstva za taj najveći muzej na otvorenom, odlučila sam kako nema smisla čekati sljedeće ljeto. Ionako datum erupcije uzimaju s rezervom i vjerojatnije je da se erupcija dogodila negdje u jesen, ne tokom ljeta, kako pokazuju arheološki dokazi već je bila obavljena berba grožđa.

Sve ono što danas znamo o toku erupcije u Pompejima dugujemo zapisima Plinija mlađeg, koji je ovako opisao oblak dima nad Vezuvom :"Ne mogu vam dati točniji opis njegove forme nego usporediti ga sa stablom bora; uistinu se uzdizao do velike visine, poput ogromnog stabla, na vrhu kojega se šire tvorevine slične granama. Na pojedinim točkama djelovao je svjetliji na drugima tamniji, ovisno koliko je bio zasićen zemljom i pepelom". Njegov ujak, Plinije stariji, tih je dana bio na mjestu komandanta rimske flote u Misenu. Početkom erupcije, vođen znatiželjom velikog prirodoslovca, ujedno i željom da spasi prijatelje iz Herkulanuma, ponudio je nećaku da ga porati na tom putovanju, što je mladić odbio s izgovorom da mora učiti. Plinije stariji je bi prisiljen usidriti se u luci Stabio, gdje je dočekao svoj kraj ugušen otrovnim plinovima iz do jučer prijateljske planine.

U obilazak Pompeja krenuli smo iz Napulja sa centralne stanice, vlakom kojeg zovu Circumvesuviana i koji povezuje mjesta ispod Vezuva, a za turiste je više nego pogodan kao prijevozno sredstvo jer je ulaz na arheološko nalazište doslovno preko puta stanice u Pompejima (Pompei Scavi).  Cijelo vrijeme boravka u Napulju, tako i putujući prema Pompejima, čak i kada pogled bacaš prema pučini i otvorenom moru, svijest o prisutnosti uspavanog vulkana je neprekidno vrlo živa. Mrzim stereotipiziranje, ali kod Napolitana je prisutna jedna doza fatalizma koju nisam baš uočila kod drugih Talijana. Valjda moraš donekle biti fatalist, uvjeren da će se dogoditi ono što  se mora dogoditi kako god okreneš, kada već odlučiš graditi kuću u podnožju vulkana i to vrlo visoko na njegovim obroncima. Je da je je lijepi pogled odozgo, ali tko ti garantira da se Vezuv neće uskoro probuditi? Na stranu što je većina kuća na obroncima Vezuva bespravno građena, ali nikako ne mogu razumjeti da danas netko na obroncima Vezuva gradi kuću. Stanovnici antičkih Pompeja i Herkulanuma nisu znali da je ona zelena planina iza njihovih gradova vulkan, a jedini aktivni vulkan koji su poznavali je Etna. Etna kao vulkan je različita od Vezuva, Etna se redovno i neprekidno oslobađa svoje magme i pritiska iz unutrašnjosti zemlje,  Vezuv miruje stoljećima i njegove erupcije su piroklastične, antičkim stanovnicima u potpunosti nepoznate.

Po dolasku u Pompeje i ulasku na erheološko nalazište najprije sam pogledom išla tražiti Vezuv i tek kada vidiš koliko je zapravo taj vulkan daleko od Pompeja shvatiš koliko je morala biti jaka ta erupcija iz 79. godine. Mnogi su se pitali kako to da stanovnici nisu na vrijeme pobjegli iz grada, odmah kada su započela prva podrhtavanja tla i dim iz vulkana. Jedan od razloga je taj što su se mnogi još uvijek sjećali razornog potresa 17 godina ranije, pa podrhtavanje tla nisu doživjeli tako strašnim. Drugi razlog je bio što pojma nisu imali da je Vezuv vulkan! Na nekim freskama koje su otkrivene u Pompejima (većina se čuva u muzeju u Napulju, a u Rimu sam ih vidjela prije 2 godine u okviru izložbe "Rosso Pompeiano") Vezuv je oslikan kao zelena planina pravilnog oblika stošca, vrh kojega je kasnije nestao u eksploziji. Kada je vulkan i pokazao svoju aktivnost, opet se nisu pretjerano uzrujavali jer su imali iskustva s Etnom, koja isto tako dimi i s mora se moglo vidjeti noću kako svijetli njena užarena lava koja klizi niz obronke, a oni su ionako dovoljno daleko od planine koja je počela izbacivati dim. Stanovnike Pompeja i Herkulanuma ništa do tada poznato nije moglo pripremiti na užas koji je bio pred njima.  Čak i kasniji povjesničari nisu u potpunosti ozbiljno shvatili opise Plinija mlađega, nastojeći ih pripisati mladenačkom pretjerivanju i strahu koji je učinio da sve preuveliča. Tek u prošlom stoljeću, zahvaljujući najprije opisima erupcije, recimo iz 1902. godine Montagne Pelée gdje je piroklastični tok ubio 30.000 ljudi u gradu Saint-Pierre i kasnijim snimkama erupcija, recimo Mount St.Helen 1980. godine, postalo je jasno da Plinije nije nimalo pretjerivao. Snimke iz 1991. godine erupcije japanskog vulkana Unezen, u kojoj su, iako miljama udaljeni, život izgubili i poznati vulkanolozi, bračni par Krafft, pokazale su razornu snagu i nevjerojatnu brzinu piroklasičnog toka. Da su stanovnici Pompeja znali da bi Vezuv mogao eksplodirati, da su znali da je uopće vulkan i da su mogli zamisliti erupciju drugačiju od one Etnine, mogli su se na vrijeme spasiti; ovako, svi signali koji su im stizali bili su ignorirani dok nije postalo prekasno, dok se na grad nije spustio oblak vulkanske prašine i krovove kuća počeo zatrpavati plovučac. Prašina koju su udisali u doticaju s vlagom u plućima stvarala je spoj sličan cementu koji je blokirao dišne puteve i što je osoba više nastojala iskašljati tu prašinu, stvaralo se veći sloj sekreta s kojim je prašina svakim udisajem stvarala nove slojeve cementa unutar bronhija i pluća. Većina stanovnika Pompeja smrt je našla pod udarima vukanskog kamenja na ulicama bježeći prema luci, a kasnije unutar vlastitih nastambi tražeći zaklon od prašine koja je otežavala disanje.  Sve da je netko i mogao preživjeti temperature i silinu piroklastičnog toka, dokrajčila bi ga količina materijala koja je erupcijom pala na Pompeje, rušila krovove i zatrpavala grad koji će tek stoljećima kasnije krenuti otkopavati.

Svi oni dokumentarci koje sam ikada odgledala prestali su biti samo dokumentarci dok sam šetala ulicama Pompeja. Cijeli jedan rimski grad, savršeno očuvan, ako se izuzme da je većina kuća bez krovova, na raspolaganju je rijekama turista koji su i bez vremeplova, na nekoliko sati, bili transportirani u antičku prošlost. Doživljaj Pompeja ne može se usporediti s bilo kojim drugim arheološkim nalazištem, ne mogu razumjeti da netko može ostati ravnodušan dok šeće ulicama koje su prestale živjeti 79. godine. Posebnost Pompeja je upravo u njihovoj očuvanosti uslijed vulkanske destrukcije, nije trebalo rušiti nove građevine, kao recimo u Rimu, da bi se otkrilo ostatke antičkih trgova, u Pompejima samo treba skidati sloj vulkanskog tla.

Šetnja Pompejima je uz malo mašte jedinstveni doživljaj, prolazite pored nekadašnjih trgovina, pekarnica, gostionica, javne kuće, kuća uglednika, pored amfiteatra i antičkog kazališta, pored hramova, ali jednako tako i nastambi sasvim nepoznatih, običnih ljudi koji su se mučili sa običnim svakodnevnim problemima. Na rubnom mramoru korita fontane pitke vode je ostalo udubljenje, posljedica toga što su se godinama na isto mjesto desnom rukom naslanjali stanovnici pijući vodu. Na ulicama su ostali utori po kojima su se kretala zaprežna kola, namjerno izdubljeni da bi se spriječilo prevrtanje na kamenom popločanim ulicama. Na zidovima su vidljive freske, dvorišta su ukrašena fontanama i skulpturama, u nekima su ponovno izrasla stabla i taman kada bi mogao pomisliti da je grad jednostavno napušten, u jednoj od natkrivenih prostorija dočekaju te gipsani odljevi stanovnika i vani pogled na Vezuv, tako dalek i tako opasno blizu.

Toga dana kada smo moj muž i ja posjetili Pompeje, uz mapu antičkog grada šetali smo ulicama, na kojima je, kada i nije bilo turista, bilo prilično napuštenih pasa koji su u tom napuštenom gradu našli sklonište. Srećom, nisu bili agresivni niti napasni, većina je mirno ležala u svom kutku, skoro pa čuvajući ulaz u kuću. Pred brojnim kućama, ispred ulaza, nije u antičko vrijeme bilo ništa čudno pronaći i ovakav ukras, muški spolni organ i ne, nije bila riječ o javnim kućama, već naprotiv o dobrostojećim, patricijskim. Penis u erekciji držali su za talisman protiv zavisti i uroka.

Ne znam što je svim onim turistima toga dana značila posjeta, meni je bila poput ispunjenja jednog dječjeg sna.  Koliko vas se poput mene sjeća slika gipsanih odljeva iz dječje enciklopedije "Svijet oko nas"? Ni sama ne zunam koliko puta mi je ta enciklopedija prošla preko ruku. Priča o vulkanima u kombinaciji s tako velikim razaranjem jednog antičkog grada, nije ostavljalo ravnodušnom curicu hiperaktivne mašte. Na povratku u Napulj, ovaj put sam namjerno sjela tako da ne gledam prema moru, već sam pogledom tražila Vezuv, držala sam ga na oku.

Vezuv je danas najpromatraniji vulkan na svijetu, uglavnom radi milijunske populacije koja pod njenim obroncima živi. AKo Vezuv jednog dana odluči reagirati kao 79. godine, civilna zaštita ima plan akcije. Ali, ako ste ikada bili u Napulju onda znate da je taj plan akcije čista utopija. Plan djelovanja je napravljen pod pretpostavkom da će vulkan dati barem tjedan dana vremena prije konačne erupcije, sada već pokušavaju smanjiti evakuaciju na tri dana, a nitko ne zna što će se dogoditi ako sljedeća erupcija bude bez najave ...  No, na stanu što će se dogoditi u budućnosti, što se dogodilo u prošlosti sada znamo (pogotovo onoj novijoj).  Meni nikako nije jasno kako se može dogoditi da se kuće na nalazištu samo tako urušavaju i zašto se ništa ne čini da se to na vrijeme spriječi. Broj turista koji svakodnevno posjećuje Pompeje je tako velik da mi nije jasno da se sada govori o nedostajanju novca i fondova za očuvanje Pompeja. NIje jasno niti odgovornom ministru koji kaže kako godišnje Pompeji inkasiraju 20-25 milijuna euro, pa problem očito nije u novcima nego lošem raspolaganju fondovima. Još jedna, tipično talijanska priča, gdje novci stižu, ali nitko nema pojma gdje završavaju.

 

Dok smo u petak poslijepodne ulazili u grad s južne strane, većina prometa kretala se u suprotnom smjeru, prema jugu, zahvaljujući produženom vikendu do utorka. Nas dvoje, umorni, bolnih mišića, samo smo se htjeli dočepati kuće, tuša i konačno odmoriti u svoja 4 zida. Jučer cijeli dan, jednako kao i danas, pada kiša, puše jak južni vjetar, vrijeme koje uopće ne mami da izađeš iz kuće. Uz tako loše vrijeme dodatno mi je drago što nikuda nismo krenuli, a još draže mi je što smo završili s radovima u masliniku gdje smo proveli svaki vikend listopada. Svako malo bacim pogled kroz prozor na kišu koja nemilice pada i uživam u mirisu upravo pečenog mramornog kolača, pa mi se sve nekako neda izaći iz kuhinje i onda odlučim i kukuruzni kruh umijesti, nakon kruha krenem čistiti povrće kojeg sam opet nakupovala u industrijskim količinama u subotu na tržnici i uopće mi nije bilo mrsko kao inače.

Uspjeli smo u tjedan dana sami obrati masline kojih je ove godine bilo kao nikada prije. Već je proljeće bogatim cvatom obećavalo rodnu godinu, ali bogata cvatnja nije nikakva garancija. Ljeto nije bilo pretjerano sušno, nije bilo većih vremenskih neprilika, dvije tuče nisu značajno naškodile urodu i kada smo krenuli skidati nove izdanke koji smetaju pri berbi, dočekale su nas prepune grane maslina, skoro svaki cvijet dao je plod. U petak smo u uljaru odnijeli 620 kg maslina, koje su nekoliko puta prošle preko naših ruku, najprije smo obrane svakodnevno nosili  u nekadašnji vinski podrum gdje su čekale do prerade, onda iz podruma do auta koje je ponovno pretvoreno u terensko vozilo i u uljari iz auta do velikih kašeta u kojima se važu i idu na preradu. Nakon par sati u uljari, gdje se moj muž, poput djeteta koje gleda električne vlakiće, nije micao od preše, usprkos zaglušujućoj buci i nimalo ugodnom mirisu tamne vode koja izlazi iz separatora (bude me čuo sljedeći put kad me s visoka opomene da mi je ton na tv preglasan i da mu "direktno u mozak tuče"), u podrum kuće njegovih roditelja odnijeli smo 95 kg djevičanskog maslinovog ulja, otprilike 103 litre.

Ruku na srce, masline uistinu ne traže veliku brigu, obrezivanje u veljači, koji puta pošišati travu ispod njih, poskidati nove izdanke pred berbu i na kraju berba. Mnogi nam čak i zavide, kao "provodite vikend na svježem zraku" i što je najvažnije "imate svoje ulje i znate što jedete", a ja uglavnom s odobravanjem klimam jer ono što mi se istovremeno mota po glavi uglavnom u stripovima prikazuju ovako &%#$?!*§XY !!!! Moja mama se veselila svakoj mrkvi koja joj je nikla, ja nisam na nju. Još i sada pamtim kada sam kao dijete trebala pomagati vaditi krumpire u Zagorju i s obje ruke zgrabila ogromnu krastavu žabu ... ili kada je moj otac u maniri manijaka sa sjekirom, drogiranog svježim zrakom (aaah, kako se pune pluća) krenuo cijepati drva na snijegom pokrivenom dvorištu uz temperatruru od -10, a koja sam ja trebala tegliti u drvarnicu i slagati i još se čudio uz čik pauzu "kako je danas djeci sve teško, ti bi samo crtane gledala" ... ili sakupljanje šljiva i tegljenje istih uz brijeg (dodaj ponovno čuđenje kako je danas djeci sve teško) ... čudne ideje moga oca o tome što je zabavno, za sva vremena su mi izazvale traume od poljoprivrednih djelatnosti, tako da nemojte računati na mene pri sakupljanju šljiva, branju kukuruza, vađenju krumpira... Da ne zaboravim, uspio mi je stvoriti i traume od kiseljenja kupusa; mislim, nije baš kompliment niti pomaže samopouzdanju kada ti u pubertetu narede da obučeš čiste pamučne čarape i gaziš kupus u kaci jer si "dovoljno teška".

Čeprkanje po zemlji me ne veseli, a organizmi koji plaze, gmižu i lete po tom "friškom zraku" me užasavaju. Proljetos me neki vrag upiknuo u blizini gležnja, do večeri mjesto uboda je nateklo, pocrvenilo i sljedećeg dana nije splašnjavalo, a što je najgore pojma nisam imala što me ubolo. Srećom pa je na imanju do nas kuću sagradio liječnik, školski prijatelj moga muža koji voli život na selu (vila mu je prekrasna) i kad nije u ordinaciji čeprka po vrtu. Iako mi je njegov sin, također liječnik, pogledao ubod i rekao koju kremu da kupim, sljedećeg dana otišla sam kod obiteljske liječnice da dobijem potvrdu da nije riječ o krpelju i da mi ne trebaju inekcije i da neću završiti s upalom moždanih ovojnica radi tog uboda ... Trebam li uopće reći da i sada nosim nekakav ubod na vratu i jedan užasno natekli, crveni ubod u području struka i da se sve i jedan komarac, tigrasti i vulgaris, koji je letio nad imanjem došao na meni nahraniti?! Kad je trava visoka tu i tamo me koji gušter prepadne, doslovno se ukočim kad vidim da se trava leluja, jer ja se baš nikako ne volim sresti sa zmijama. Naravno, ove godine i zmiju sam uspjela ugledati, baš se zavukla pod zid gdje obično sjednemo nešto pojesti. Moj muž je bio uvjeren da sam opet malo većeg guštera zamijenila za zmiju (ovo je skoro pa uvredljivo od čovjeka kojem malo fali da ne nagazi na njih kad idemo u gljive ... još jedan koji obožava friški zrak, pa ne gleda kuda gazi), pogotovo što sam ja "serpente" izgovarala kotrljajući "r" i naglašavajući kao da izgovaram "anakonda". "Što sam trebala? Povući ju za rep da ju izmjerim? Šta ja znam kolika je bila, velim ti da je zmija!" Nakon nekoliko dana kada je našao zmijsku kožu ostalu nakon njenog presvačenja povjerovao mi je, ali je morao dodati:"Vidi kako je mala", kao da zmije ne rastu!

Ipak, najveći problem mi pravi parietaria odnosno crkvina, za koju, hvala googleu, pojma nisam imala da se tako zove. Uistinu jako lijepo uspjeva. Da je kojim slučajem špinat ili salata, dam glavu da jedna biljka ne bi opstala. Taj prokleti korov me hoće ugušiti i dovoljno je da kročim u maslinik već počinjem kihati i nije tu riječ o elegantnom a-ći-ha kihanju tu i tamo, to je serijsko kihanje tipa A-R-I-HAAA koje sasvim uspješno prazni i mokraćni mjehur, čak i kad inače nemaš problema s inkontinencijom.

Uglavnom, masline su obrane, ulje je u podrumu na hladnom i čeka pretakanje za koji mjesec i sada mogu na miru početi pretraživati online trgovine s vunom.