Svega 25 sati nas dijeli od najavljenog potresa, koji bi 11. svibnja trebao sravniti Rim sa zemljom. Nije da takvih razornih potresa ab urbe condita već nije bilo, dovoljno je obići muzej Crypta Balbi (posjetila sam ga ove godine na Dan žena) da jako brzo steknete dojam o razornosti potresa koji su do sada pogodili vječni grad. Ako ih je bilo u prošlosti, nema razloga da se ne dogode i u budućnosti, ali zar baš prekosutra?
Na Internetu priča o potresu u Rimu kruži već mjesecima, razmišljala sam treba li uopće išta napisati na tu temu, ali kada sam vidjela da do bloga stižu i oni koji utipkavaju u tražilice "potres u Rimu 11.5."... Lani početkom proljeća su najavljivali potres u Napulju, ne znam jesu li najavili i buđenje Vezuva, ali definitivno su uspjeli stvoriti paniku početkom ožujka. Koliko god obožavala nove tehnologije i oduševljavala se mogućnostima koje se otvaraju zahvaljujući najobičnijem clicku, toliko se i čudim onima koji svoje vrijeme troše na stvaranje senzacionalističkih tekstova, po mogućnosti pseudoznanstvenih. Ali, čemu se čuditi kada nam takve priče prodaju i u udarnim TV terminima u kvazi znanstveno-popularnim emisijama tipa "Voyager"? Lik-urednik, koji mi na živce ide čim zine, je reprezentativni primjerak tog kvaziznanstvenog pristupa, koji je u stanju poput žvakaće gume rastezati temu, u ovom slučaju predviđanje potresa u Rimu, gradeći tenziju kod naivnijeg dijela publike, da bi tek nakon posljednjeg bloka reklama rekao da o tim predviđanjima nema nikakvog materijalnog dokaza. Za one koji razumiju jezik, na youtube mogu se naći snimke dotične emisije, prvi dio, drugi i (nebesima hvala) posljednji dio.
Ono što je zanimljivo u širenju ovakvih informacija preko interneta je stvaranje kolektivne psihoze; informacije o potresu su se počele javljati i na mjestima gdje to nikako ne bih očekivala. Dobar dio panike stvorili su korisnici FB, vjerojatno u pauzi dok su nešto lajkali ili hejtali, bavili se svojom farmom ili na neki drugi način kako prosječni korisnik facebooka svakodnevno gubi vrijeme, nerijetko ono radno. Tužno vrijeme je nastupilo kada više nije bitna vjerodostojnost informacije, već je bitnija njena rasprostranjenost, odnosno, badave znanstveni autoriteti navodili činjenice, kada tisuće sa svojih kompjutera koriste socijalne mreže, forume i blogove šireći upravo suprotno. Čitam danas tumačenja talijanskih psihijatara i psihologa zašto se stvara panika i zašto su ljudi skloni povjerovati katastrofičnim predviđanjima. Govore o modernom dobu, izloženosti informacijama koje ne znamo selekcionirati, o sugestibilnim pojedincima, o utjecaju ekonomske nestabilnosti na psihu pojedinaca, kolektivnoj i individualnoj anksioznosti, a u osnovi svih tumačenja ipak je davno izrečena rečenica oca moderne psihologije W. Jamesa :" Ništa nije toliko apsurdno da ljudi neće povjerovati ako im se dovoljno često ponovi". Nimalo utješno za žrtve trača; na žalost, što više njih ponovi neki trač o vama, taj trač postaje istina samim time što toliko ljudi ponavlja i nadograđuje priču.