Dok smo u petak poslijepodne ulazili u grad s južne strane, većina prometa kretala se u suprotnom smjeru, prema jugu, zahvaljujući produženom vikendu do utorka. Nas dvoje, umorni, bolnih mišića, samo smo se htjeli dočepati kuće, tuša i konačno odmoriti u svoja 4 zida. Jučer cijeli dan, jednako kao i danas, pada kiša, puše jak južni vjetar, vrijeme koje uopće ne mami da izađeš iz kuće. Uz tako loše vrijeme dodatno mi je drago što nikuda nismo krenuli, a još draže mi je što smo završili s radovima u masliniku gdje smo proveli svaki vikend listopada. Svako malo bacim pogled kroz prozor na kišu koja nemilice pada i uživam u mirisu upravo pečenog mramornog kolača, pa mi se sve nekako neda izaći iz kuhinje i onda odlučim i kukuruzni kruh umijesti, nakon kruha krenem čistiti povrće kojeg sam opet nakupovala u industrijskim količinama u subotu na tržnici i uopće mi nije bilo mrsko kao inače.

Uspjeli smo u tjedan dana sami obrati masline kojih je ove godine bilo kao nikada prije. Već je proljeće bogatim cvatom obećavalo rodnu godinu, ali bogata cvatnja nije nikakva garancija. Ljeto nije bilo pretjerano sušno, nije bilo većih vremenskih neprilika, dvije tuče nisu značajno naškodile urodu i kada smo krenuli skidati nove izdanke koji smetaju pri berbi, dočekale su nas prepune grane maslina, skoro svaki cvijet dao je plod. U petak smo u uljaru odnijeli 620 kg maslina, koje su nekoliko puta prošle preko naših ruku, najprije smo obrane svakodnevno nosili  u nekadašnji vinski podrum gdje su čekale do prerade, onda iz podruma do auta koje je ponovno pretvoreno u terensko vozilo i u uljari iz auta do velikih kašeta u kojima se važu i idu na preradu. Nakon par sati u uljari, gdje se moj muž, poput djeteta koje gleda električne vlakiće, nije micao od preše, usprkos zaglušujućoj buci i nimalo ugodnom mirisu tamne vode koja izlazi iz separatora (bude me čuo sljedeći put kad me s visoka opomene da mi je ton na tv preglasan i da mu "direktno u mozak tuče"), u podrum kuće njegovih roditelja odnijeli smo 95 kg djevičanskog maslinovog ulja, otprilike 103 litre.

Ruku na srce, masline uistinu ne traže veliku brigu, obrezivanje u veljači, koji puta pošišati travu ispod njih, poskidati nove izdanke pred berbu i na kraju berba. Mnogi nam čak i zavide, kao "provodite vikend na svježem zraku" i što je najvažnije "imate svoje ulje i znate što jedete", a ja uglavnom s odobravanjem klimam jer ono što mi se istovremeno mota po glavi uglavnom u stripovima prikazuju ovako &%#$?!*§XY !!!! Moja mama se veselila svakoj mrkvi koja joj je nikla, ja nisam na nju. Još i sada pamtim kada sam kao dijete trebala pomagati vaditi krumpire u Zagorju i s obje ruke zgrabila ogromnu krastavu žabu ... ili kada je moj otac u maniri manijaka sa sjekirom, drogiranog svježim zrakom (aaah, kako se pune pluća) krenuo cijepati drva na snijegom pokrivenom dvorištu uz temperatruru od -10, a koja sam ja trebala tegliti u drvarnicu i slagati i još se čudio uz čik pauzu "kako je danas djeci sve teško, ti bi samo crtane gledala" ... ili sakupljanje šljiva i tegljenje istih uz brijeg (dodaj ponovno čuđenje kako je danas djeci sve teško) ... čudne ideje moga oca o tome što je zabavno, za sva vremena su mi izazvale traume od poljoprivrednih djelatnosti, tako da nemojte računati na mene pri sakupljanju šljiva, branju kukuruza, vađenju krumpira... Da ne zaboravim, uspio mi je stvoriti i traume od kiseljenja kupusa; mislim, nije baš kompliment niti pomaže samopouzdanju kada ti u pubertetu narede da obučeš čiste pamučne čarape i gaziš kupus u kaci jer si "dovoljno teška".

Čeprkanje po zemlji me ne veseli, a organizmi koji plaze, gmižu i lete po tom "friškom zraku" me užasavaju. Proljetos me neki vrag upiknuo u blizini gležnja, do večeri mjesto uboda je nateklo, pocrvenilo i sljedećeg dana nije splašnjavalo, a što je najgore pojma nisam imala što me ubolo. Srećom pa je na imanju do nas kuću sagradio liječnik, školski prijatelj moga muža koji voli život na selu (vila mu je prekrasna) i kad nije u ordinaciji čeprka po vrtu. Iako mi je njegov sin, također liječnik, pogledao ubod i rekao koju kremu da kupim, sljedećeg dana otišla sam kod obiteljske liječnice da dobijem potvrdu da nije riječ o krpelju i da mi ne trebaju inekcije i da neću završiti s upalom moždanih ovojnica radi tog uboda ... Trebam li uopće reći da i sada nosim nekakav ubod na vratu i jedan užasno natekli, crveni ubod u području struka i da se sve i jedan komarac, tigrasti i vulgaris, koji je letio nad imanjem došao na meni nahraniti?! Kad je trava visoka tu i tamo me koji gušter prepadne, doslovno se ukočim kad vidim da se trava leluja, jer ja se baš nikako ne volim sresti sa zmijama. Naravno, ove godine i zmiju sam uspjela ugledati, baš se zavukla pod zid gdje obično sjednemo nešto pojesti. Moj muž je bio uvjeren da sam opet malo većeg guštera zamijenila za zmiju (ovo je skoro pa uvredljivo od čovjeka kojem malo fali da ne nagazi na njih kad idemo u gljive ... još jedan koji obožava friški zrak, pa ne gleda kuda gazi), pogotovo što sam ja "serpente" izgovarala kotrljajući "r" i naglašavajući kao da izgovaram "anakonda". "Što sam trebala? Povući ju za rep da ju izmjerim? Šta ja znam kolika je bila, velim ti da je zmija!" Nakon nekoliko dana kada je našao zmijsku kožu ostalu nakon njenog presvačenja povjerovao mi je, ali je morao dodati:"Vidi kako je mala", kao da zmije ne rastu!

Ipak, najveći problem mi pravi parietaria odnosno crkvina, za koju, hvala googleu, pojma nisam imala da se tako zove. Uistinu jako lijepo uspjeva. Da je kojim slučajem špinat ili salata, dam glavu da jedna biljka ne bi opstala. Taj prokleti korov me hoće ugušiti i dovoljno je da kročim u maslinik već počinjem kihati i nije tu riječ o elegantnom a-ći-ha kihanju tu i tamo, to je serijsko kihanje tipa A-R-I-HAAA koje sasvim uspješno prazni i mokraćni mjehur, čak i kad inače nemaš problema s inkontinencijom.

Uglavnom, masline su obrane, ulje je u podrumu na hladnom i čeka pretakanje za koji mjesec i sada mogu na miru početi pretraživati online trgovine s vunom.