Svega 25 sati nas dijeli od najavljenog potresa, koji bi 11. svibnja trebao sravniti Rim sa zemljom. Nije da takvih razornih potresa ab urbe condita već nije bilo, dovoljno je obići muzej Crypta Balbi (posjetila sam ga ove godine na Dan žena) da jako brzo steknete dojam o razornosti potresa koji su do sada pogodili vječni grad. Ako ih je bilo u prošlosti, nema razloga da se ne dogode i u budućnosti, ali zar baš prekosutra?

Na Internetu priča o potresu u Rimu kruži već mjesecima, razmišljala sam treba li uopće išta napisati na tu temu, ali kada sam vidjela da do bloga stižu i oni koji utipkavaju u tražilice "potres u Rimu 11.5."... Lani početkom proljeća su najavljivali potres u Napulju, ne znam jesu li najavili i buđenje Vezuva, ali definitivno su uspjeli stvoriti paniku početkom ožujka. Koliko god obožavala nove tehnologije i oduševljavala se mogućnostima koje se otvaraju zahvaljujući najobičnijem clicku, toliko se i čudim onima koji svoje vrijeme troše na stvaranje senzacionalističkih tekstova, po mogućnosti pseudoznanstvenih. Ali, čemu se čuditi kada nam takve priče prodaju i u udarnim TV terminima u kvazi znanstveno-popularnim emisijama tipa "Voyager"? Lik-urednik, koji mi na živce ide čim zine, je reprezentativni primjerak tog kvaziznanstvenog pristupa, koji je u stanju poput žvakaće gume rastezati temu, u ovom slučaju predviđanje potresa u Rimu, gradeći tenziju kod naivnijeg dijela publike, da bi tek nakon posljednjeg bloka reklama rekao da o tim predviđanjima nema nikakvog materijalnog dokaza. Za one koji razumiju jezik, na youtube mogu se naći snimke dotične emisije, prvi dio, drugi i (nebesima hvala) posljednji dio.

Ono što je zanimljivo u širenju ovakvih informacija preko interneta je stvaranje kolektivne psihoze; informacije o potresu su se počele javljati i na mjestima gdje to nikako ne bih očekivala. Dobar dio panike stvorili su korisnici FB, vjerojatno u pauzi dok su nešto lajkali ili hejtali, bavili se svojom farmom ili na neki drugi način kako prosječni korisnik facebooka svakodnevno gubi vrijeme, nerijetko ono radno. Tužno vrijeme je nastupilo kada više nije bitna vjerodostojnost informacije, već je bitnija njena rasprostranjenost, odnosno, badave znanstveni autoriteti navodili činjenice, kada tisuće sa svojih kompjutera koriste socijalne mreže, forume i blogove šireći upravo suprotno. Čitam danas tumačenja talijanskih psihijatara i psihologa zašto se stvara panika i zašto su ljudi skloni povjerovati katastrofičnim predviđanjima. Govore o modernom dobu, izloženosti informacijama koje ne znamo selekcionirati, o sugestibilnim pojedincima, o utjecaju ekonomske nestabilnosti na psihu pojedinaca, kolektivnoj i individualnoj anksioznosti, a u osnovi svih tumačenja ipak je davno izrečena rečenica oca moderne psihologije W. Jamesa :" Ništa nije toliko apsurdno da ljudi neće povjerovati ako im se dovoljno često ponovi". Nimalo utješno za žrtve trača; na žalost, što više njih ponovi neki trač o vama, taj trač postaje istina samim time što toliko ljudi ponavlja i nadograđuje priču.

Milijuni (uglavnom) žena svakodnevno se muče pitanjem što skuhati obitelji za ručak, a izbor je to teži što su veća ograničenja, bilo da su ekonomske prirode ili izbirljivost onih za koje se kuha. Moja zadaća nije toliko naporna, kuhati za dvije osobe vrlo sličnog ukusa je daleko manje naporno nego kuhati za obitelj s djecom, ali unatoč tome, pitanje "što kuhati danas?" si i ja postavljam. Ne i danas. Već nekoliko dana unaprijed znala sam da će danas u tanjuru biti tjestenina s pestom genovese, jedino nisam smjela jutros zaboraviti izvaditi "ciglicu" pesta iz zamrzivača.

Svake godine, jedina zimnica koju pravim je pesto. Počupam sav bosiljak o kojem se u Hrvatskoj tokom ljeta muž brinuo i po povratku krećem u pripremu dragocjenih zaliha koje će nam u zimskom periodu vraćati miris i okus minulog ljeta.


Zašto je toliko važno bilo baš danas pojesti tanjur špageta začinjenih pestom? Današnji dan je virtualna zajednica nekih 900 talijanskih chefova koji rade u 70 zemalja, proglasila Danom pesta genovese, kada će svi pripremati taj, pored majoneze, najpoznatiji hladni umak na svijetu po originalnoj recepturi. Cilj im je promicati originalne talijanske recepte, a inzistiranje na originalnosti je daleko razumljivije kada se zna da su proizvodi talijanske prehrambene industrije najfalsificiraniji na svijetu. I ne samo da se ukrašeni talijanskom zastavom prodaju parmigiano i pecorino proizvedeni u Kini, maslinovo ulje koje ne samo da nije vidjelo Italiju, već niti masline, mozzarelle koje nemaju pravo na to ime jer nisu od mlijeka bufale, razni sirevi koji imaju nekakvu plijesan po sebi i koji imenom aludiraju na gorgonzolu itd., već se i recepti talijanske kuhinje, oni koji čine dio njihove kulinarske tradicije interpretiraju na nove načine. Nema ništa lošega u inovaciji niti u modernoj interpretaciji tradicionalnih recepata, ali problem nastaje kada se pod izvornim imenom, onima koji možda ne znaju kako bi original trebao izgledati, počne prodavati rog pod svijeću. Nakon carbonare, rižota na milanski način i rezanaca s raguom na bolonjski način, talijanski chefovi danas "slave" pesto genovese u svoj njegovoj mirišljavoj jednostavnosti.


Pesto genovese i na našim prostorima postao je vrlo omiljeni umak za tjesteninu, na žalost, njegova jednostavnost neke izgleda uzrujava, pa ga nastoje doraditi. Pored bosiljka za pesto vam trebaju pinoli, ne bademi, niti orasi, niti indijski oraščići! Istina je da su pinoli skupi, ali ne treba vam kilogram, već samo jedna do dvije žlice! Pinoli se nikako ne prže za pesto, tim prženjem na suho, samo se kvari okus pinola i izvlači masnoća iz njih koja je potrebna da bi se dobio kremasti pesto. S češnjakom nikako ne valja pretjerivati, po nekim receptima sam vidjela da neki stavljaju po 3-4 režnja češnjaka, više nego previše. Češnjak ne smije prevladati svojom aromom nad nježnijim bosiljkom. Maslinovo ulje također je mnogima skupo, ali ulja vam treba svega nekoliko žlica (4-5) tako da nema nikakvog opravdanja za upotrebu maslaca ili margarina. Sirevi koji se na kraju dodaju u pesto su 2/3 parmigiano (ili grana) i 1/3 pecorino, po mogućnosti sa Sardinije. Ricotta ili svježi zrnati kravlji sir nemaju što tražiti u pestu genovese.

Đenovežani će za pripremu pesta inzistirati na upotrebi ligurijskog maslinovog ulja i bosiljka iz Prà, sa zapadne obale Genove jer po njima sav ostali bosiljak ukusom podsjeća na mentu. Može biti da su moji okusni pupoljci slabije razvijeni od đenoveških, ali u bosiljku iz moga vrta taj okus mente još nisam osjetila. Bosiljak je osnovni sastojak pesta; peršin, špinat i sličnu zelen upotrijebite na neki drugi način, u pestu genovese nemaju što tražiti.


Za kraj evo i recepta za pesto genovese iz kuharske enciklopedije De Agostini, po kojem već godinama pripremam pesto. Ja nisam iz Genove, tako da, što se mene tiče, slobodno pesto možete miksati, a na svoje oči sam vidjela da i Đenovežani koji su u stanju satima razglabati o kvaliteti bosiljka, isti bez pardona miksaju jer im se isti neda "pestati" drvenim tučkom u mužaru od mramora.

Za maksimalno 400 gr tjestenine:
36 - 40 listova bosiljka, manji režanj češnjaka, malo soli, vrhom žlica pinola, 2 žlice parmigiano, 1 žlica pecorino, 4-5 žlica djevičanskog maslinovog ulja, po mogućnosti mog ... kad mogu Đenovežani, mogu i ja ;-)

Sve o pestu genovese ... ako meni ne vjerujete ;-)

Otkako sam se vratila s puta, već danima, nikako da se riješim pranja i peglanja. Jedina i najveća zamjerka Španjolskoj je što se u svim lokalima još uvijek slobodno puši, punom parom, pa sam se kući vratila s nadimljenom garderobom koju takvoga mirisa niti mogu nositi, niti pospremiti u ormar. Tek od siječnja i Španjolci uvode zabranu pušenja u javnim lokalima, pa iako me smetalo više nego riječi mogu opisati, prisjetila sam se davnih dana i dobrovoljnog boravka u našim zadimljenim lokalima u kojima se dim mogao nožem rezati.

Prvi dojmovi u Logroñu vezani su upravo za stalno pune lokale. U Italiji je prelazak na euro kao posljedicu imao i povišenje cijena usluga u restoranima, bez obzira što će se svi vlasnici kleti da tome nije tako i da su cijene podignute radi skupoće i povećanja troškova. U Španjolskoj su izgleda bili pametniji, cijene su takve da su im lokali svake večeri puni, a u subotu navečer je doslovno bilo nemoguće pronaći slobodni stol za večeru. Ljeti su po lokalima uglavnom stranci i turisti, zimi lokale pune domaći, svih generacija (unatoč hladnom vremenu svake večeri u šetnji je i veliki broj seniora). U nekoliko ulica u centru, mali barovi koji nude pincho (pintxo), fast food na španjolski način, usputne su postaje u šetnji ili mjesta susreta uz čašicu razgovora, začinjenu čašom vina i kojim zalogajem. Isprobali smo ih popriličan broj, moj favorit je bio onaj s vrganjima i jedan na kojem su bile kobasice (plameno crvene od njihove mljevene paprike), koje su me okusom neodoljivo podsjećale na bakine češnjovke. Prve večeri, u prvom lokalu ostali smo nemalo zatečeni smećem na podu lokala ispred šanka, ali ubrzo smo shvatili da smeće nije dokaz prljavštine, već se smatra znakom da se u tom lokalu dobro jede, kao puno je ljudi do sada bacilo salvete na pod! Nikako mi nije sjedalo to bacanje salveta i čačkalica, pa sam pristojno ostavila na tanjuriću, tek da bih na kraju vidjela vlasnika kako istresa salvete s tanjura na pod pred šankom. Nakon tog iskustva, u sljedećim barovima nastojali smo i mi doprinositi dobrom glasu lokala bacajući smeće pred šank.  Pincho barova ima toliko i s tako raznolikom ponudom da je turistička zajednica grada odštampala mali vodič, uz svaki bar navedeno je i koji tip pinchosa nude

Kad već spominjem turističku zajednicu, u gradu su im dva ureda, jedan nudi informacije isključivo o gradu, drugi nudi informacije o cijeloj regiji. Već prvog dana, čim smo se smjestili u hotel krenula sam po informativni materijal u turistički ured i našla ga zatvorenim.  Poslijepodnevno radno vrijeme počinjali su tek u 16.30, a ujutro vrlo komotno počinju s radom tek 0d 10.30. S druge strane, glavna ulica povijesnog centra koja je navečer prepuna šetača, ujutro oko 9.30 sablasno je pusta. Za nas koji smo navikli od svakoga dana posjete bilo kojem novom gradu izvući maksimalno, prva dva dana su bila lagano frustrirajuća, lokali u blizini hotela nudili su vrlo dobar cappuccino i kiflice, ali tek poslije 8.30, trgovina u kojoj sam vidjela lijepe kožne torbe večer prije, otvara tek od 9.30, regionalni turistički ured tek od 10.30 - za nekoga poput mene tko je u punoj bojnoj spremi od 8 ujutro sa zadatkom vidjeti sve preporučeno (i ono manje poznato k tome), više nego megafrustrirajuće. Upravo radi takvog radnog vremena i praznog hoda u "rano jutro" do 10 sati, na miru smo obišli gradsku tržnicu. Uvijek volim obići i tržnice grada u kojem prvi put boravim, nekako mi daje sliku o standardu i onome što lokalni stanovnici rado jedu. Izgleda da obožavaju carde - to su stabljike artičoka, izgledaju kao stabljike celera i toliko sam ih se nagledala da sam ih po povratku odmah išla kupiti, samo španjolski su daleko, daleko veći od ovih naših. Mesnice su im prepune svinjetine i kobasica, tako lijepo crvenih od crvene paprike, janjetina im je uistinu baby janjetina sudeći po veličini butića, a ribarnica me ostavila bez daha, iako daleko od mora, nema čega nema, znam samo da sam krenula kukati kako je šteta što nemam gdje kuhati, sve bih pokupovala obzirom na cijene! Pogotovo bakalar!

La Rioja regija, čiji je Logroño centar, najpoznatija je po vinogradarstvu i proizvodnji crnog vina.  Na brojnim autima vidljive su naljepnice sa stiliziranim grozdom, koje ukazuju da je vlasnik auta na neki način vezan uz proizvodnju vina. Iako moj muž i ja nismo ni proizvođači, niti posebno osjetljivog nepca da bi bili dobri poznavatelji vina, obilazak smo započeli u jednom manjem podrumu, a nastavili u muzeju vina i vinogradarstva pri podrumu dinastije Vivanco. Obzirom da je posjetu omogućio agronom navedenog podruma, ne samo da smo ostali izvan službenog radnog vremena, već nam je omogućio i besplatnu degustaciju (koja se inače naplaćuje) i pogled na dio podruma zatvoren za javnost. Nikada u životu nisam vidjela toliko punih bačvi na jednom mjestu! Muzej je nastao kao mjesto na kojem će se izložiti eksponati koje je obitelj Vivanco sakupila, pogotovo sadašnji vlasnik Pedro. Unutar muzeja nije bilo moguće snimanje, pa ostaje mogućnost virtualnog toura sa njihovih stranica.

Uporabni predmeti iz antičkih vremena, rimski mozaici i skulpture, povijest vinove loze i vinarstva, alati korišteni u preradi grožđa,  izrada bačvi i plutenih čepova, snimke radova u vinogradu nekada i danas, proizvodnja i tipovi boca od rimskih amfora do danas, sve, ama baš sve što ima veze s vinom našlo je mjesto u ovom muzeju, čak i ogromne prastare preše kojma je crvotočina opasno nagrizla drvene poluge. Gostoprimstvo smo iskoristili do maksimuma, pa iako smo produžili posjetu i izvan radnog vremena, ostao mi je dojam da smo sve nekako na brzinu razgledali. Pogotovo mi je žao što nije bilo više vremena u dijelu muzeja gdje su dali mogućnost učenja analize mirisa vina. Umjesto parfema pod nos smo stavljali trakice s mirisom vanilije, voća, trave, hrastovine, cimeta, humusa ... svega onoga što profesionalni kušači i znalci u čaši vina pronalaze. Za sve one koji naslaze zadovoljstvo u dobroj čaši vina, organiziraju se grupne i individualne posjete podrumima La Rioja regije.

Već od Francuske prema španjolskoj granici vidljivi su znakovi da se krećete putem Sv. Jakova, putem koji završava u galicijskom gradu Santiagu, gdje je sahranjen Sv. Jakov. Srednjovjekovni hodočasnici su tim putem nerijetko išli radi iskupljenja grijeha, neki u nadi da promijene život i izmole za život vječni, a većinom su na tom putu uistinu ostajali bez života, opljačkani ili oboljeli. Današnji hodočasnici, pogotovo nakon što je put proglašen svjetskom kulturnom baštinom, do Santiaga ne idu samo iz vjerskih razloga. Pored onih koji u masi hodočaste, baš kao i srednjovjekovni hodočasnici, pogotovo na svetu godinu kada 25. srpanj pada na nedjelju (sljedeća nakon ove je 2021.) danas tim putem kreću i oni koji žele iskustvo upoznavanja jedne zemlje na "stari" način, hodajući, neki idu radi izazova i izdržljivosti, neki jer put nudi brojne zanimljive etape, mladi radi druženja i zajedništva ... što god bio razlog, niti loše vrijeme nije zaustavilo hodočasnike prema Santiagu. Nisu bili brojni, ali putem prema Pamploni i kasnije prema Burgosu, na obroncima i kroz vinograde prolazili su putnici-pješaci sa svojim ruksacima, uglavnom u parovima, pokoji sa vjernim psom, neki sami samcati. Od Logroña, u kojem se objedinjuju francuski i španjolski put, do Santiaga ima 700 km, pokušavam zamisliti više od mjesec dana hodanja bez obzira na vremenske (ne)prilike i uvjerena sam da bi mi se dopalo, pod uvjetom da na kraju dana mogu pod tuš i u udoban krevet (čitaj: nikad od nje dobra hodočasnica).

U Logroñu nezaobilazna etapa hodočasnicima su crkve Santa Maria de La Redonda (unutar koje se nalazi jedna Michelangelova slika, priča kako je stigla do crkve je predugačka za prepričavanje) i Santa Maria de Palacio s neobičnim tornjem u formi piramide, crkva nekadašnjih templara. U blizini crkve Santiago el Real, na Trgu Santiago nalazi se neobična igra guske, inspirirana putem prema Santiagu. Naslućujem da se radi o igri s kockama i putu koji se mora proći, ali detalji mi nisu poznati.

Grad je nakada bio okružen zidinama, dio kojih je danas moguće obići. Za vrijeme velike epidemije kuge u blizini su bacani i sahranjivani preminuli. Nedaleko od tih zidina je i toranj nekadašnje tvornice duhana u prostorima koje je danas regionalni parlament. Na žalost od brojnih fotografija koje je moj muž uslikao vrlo malo je upotrebljivo na blogu, a tuđe slike ne želim koristiti. U duhu meteo izvještaja s ovog putovanja, svih dana u Logronu pratilo nas je hladno, ali sunčano i suho vrijeme. Kažu da u La Rioja nikada ne pada kiša, srećom po nas, potvrdilo se istinom.

Kada smo prije 15 dana krenuli na put, cilj nam je bio sjever Španjolske, zemlja Baska, skoro 2000 kilometara udaljena od Rima. Unaprijed smo odlučili put podijeliti na etape, tako da smo 1 dan i 2 noći proveli u Marseilleu i jednu noć u Biarritzu, na krajnjem jugozapadu Francuske. Voljela bih da mogu do detalja prepričati svoj doživljaj Marseillea, a ne mogu. Ne zato što bi mi nedostajalo riječi, nego zato što već po drugi put boraveći u tom gradu ja nemam dojmova koje bih mogla drugima prenijeti. Za vrijeme prve posjete uspjela sam napraviti izlet do otoka na kojem je bio zatočen grof Montecristo, Isle d'If, posjetiti katedralu Notre-Dame de la Garde i obići obližnji Avignon, kada je vijest o moždanom udaru moga svekra prekinula planirane izlete po Provanci i Azurnoj obali. Ovaj puta, srećom, loših vijesti nije bilo, ali zato je kiša lijevala nemilice, toliko da ni uz najbolju volju nije bilo moguće vidjeti ništa na metar udaljenosti. Tek u predvečerje kiša je stala na par sati i to dragocjeno vrijeme proveli smo u šetnji uz obalu u centru grada, prilično razočarani što su lokali uglavnom bili zatvoreni. Moja želja da pijuckam čaj s pogledom na luku, prodavače ribe (koji su me se dojmili prilikom prve posjete) i brodove koji kreću prema d'Ifu ponovno je ostala neostvarena. Čaj u mojoj mašti nije radi ljubavi prema čaju, već posljedica lošeg iskustva s francuskom kavom. Volite li kavu, u Francuskoj obavezno pređite na čaj.

Na otoku na kojem sam odrasla, nema pogleda prema otvorenom moru. Kopno, susjedni otok i dva suprotna rta koja čine zaljev, zatvaraju horizont i stvaraju dojam velikog jezera, a ne mora (barem dok se more ne naljuti i pokaže snagu svojih valova). Upravo radi toga veselila sam se ponovnom pogledu na pučinu Atlantskog oceana. U daljini se čak povremeno naziralo sunce (stvarajući prekrasnu dugu), dajući nam nadu da ćemo vidjeti njegov zalazak u ocean. U Biarritzu nas je dočekao uranjeni mrak radi oblaka i kiša, bez mnogo nade da će sljedeći dan osvanuti sa suncem.

Biarritz sam odabrala kao etapu ovog puta, najviše radi toga što je to mjesto u 19.stoljeću "otkrio" meni najdraži pisac romantičnog perioda europske književnosti Victor Hugo. Pitoreskno ribarsko mjesto, vrlo brzo je postalo odmaralište europskih okrunjenih glava ("kraljica svih plaža i plaža kraljeva") nakon što je žena Napoleona III, Eugenija, tu dala sagraditi vilu, a kada su lječnici počeli preporučivati svježi morski zrak i šetnje uz ocean, svi koji su bili nešto (ili su samo vjerovali u vlastitu veličinu i važnost) u vrijeme Belle Époque trebali su biti viđeni u Biarritzu. Uspjela sam uslikati jednu dugu nad oceanom ispred Biarritza, ali iako je djelovala tako obećavajuće, u kratkom roku šetnju nam je prekinuo pljusak. Najprije smo s nadom odlučili pričekati sjedeći u autu, a kada se nebo kompletno zatvorilo i kiša sve jače padala, nije nam preostalo drugo nego nastaviti put Španjolske.

Ovaj opis putovanja prema Španjolskoj, nalikuje na meteorološki izvještaj i evidenciju padalina od prije 10 dana, ali činjenica je da nas je kiša prestala pratiti tek nakon San Sebastiana. Španjolci su prije 15 godina otvorili planinsku autocestu obroncima Pireneja, kojom smo krenuli prema jugu, prema centru regije La Rioja. Prva kava u Španjolskoj, nakon 2 dana francuskih nazovi kava, u jednom od lokala uz autocestu učinila mi se skoro fantastičnom, ali me zato ulazak u toalet stavio na sto muka - doslovno je projektiran za patuljke i jedva sam ušla  bez da odjećom obrišem wc školjku i pripadajuće zidove. Srećom, taj je jedini bio tako majušan, svi ostali koje sam kasnije imala priliku koristiti bili su standardne veličine i vrlo uredni, čak i na javnom parkiralištu u Bilbau. Na nekoliko mjesta uz autocestu napravili su odmorišta isključivo radi lijepog pogleda i na jednom od tih i mi smo izašli napraviti nekoliko slika za uspomenu, unatoč mrzlom vjetru, sretni što konačno ne pada kiša.  Prolaskom kroz klanac  "Dos hermanas" (po kojima se, koliko sam uspjela shvatiti, vrlo rado pentraju slobodni penjači), svega sat vremena vožnje dijelio nas je od našeg cilja, Logroña, gdje nas je konačno dočekalo lijepo vrijeme.

Zahvaljujući angažmanu moga supruga, "Cvjetna simfonija" rađena po shemi "Floral symphony" (moderna interpretacija viktrorijanskih motiva) austrijske dizajnerice Ellen Maurer-Stroh, dobila je svoj okvir. Prije postavljanja stakla iskoristila sam priliku uslikati rad koji je dvije godine čekao na svoj okvir.

 

Imala sam namjeru napisati post o posjeti Pompejima baš na godišnjicu najpoznatije erupcije Vezuva, 24. kolovoza, ali kao i nekoliko godina unatrag, zadnje dane kolovoza radije provodim uz more nego uz kompjuter. Otkako je svijet obišla vijest da se urušila kuća gladijatora u Pompejima (u ovoj ulici) i naslovi kako prijete nova urušavanje ukoliko se ne obezbijede značajna sredstva za taj najveći muzej na otvorenom, odlučila sam kako nema smisla čekati sljedeće ljeto. Ionako datum erupcije uzimaju s rezervom i vjerojatnije je da se erupcija dogodila negdje u jesen, ne tokom ljeta, kako pokazuju arheološki dokazi već je bila obavljena berba grožđa.

Sve ono što danas znamo o toku erupcije u Pompejima dugujemo zapisima Plinija mlađeg, koji je ovako opisao oblak dima nad Vezuvom :"Ne mogu vam dati točniji opis njegove forme nego usporediti ga sa stablom bora; uistinu se uzdizao do velike visine, poput ogromnog stabla, na vrhu kojega se šire tvorevine slične granama. Na pojedinim točkama djelovao je svjetliji na drugima tamniji, ovisno koliko je bio zasićen zemljom i pepelom". Njegov ujak, Plinije stariji, tih je dana bio na mjestu komandanta rimske flote u Misenu. Početkom erupcije, vođen znatiželjom velikog prirodoslovca, ujedno i željom da spasi prijatelje iz Herkulanuma, ponudio je nećaku da ga porati na tom putovanju, što je mladić odbio s izgovorom da mora učiti. Plinije stariji je bi prisiljen usidriti se u luci Stabio, gdje je dočekao svoj kraj ugušen otrovnim plinovima iz do jučer prijateljske planine.

U obilazak Pompeja krenuli smo iz Napulja sa centralne stanice, vlakom kojeg zovu Circumvesuviana i koji povezuje mjesta ispod Vezuva, a za turiste je više nego pogodan kao prijevozno sredstvo jer je ulaz na arheološko nalazište doslovno preko puta stanice u Pompejima (Pompei Scavi).  Cijelo vrijeme boravka u Napulju, tako i putujući prema Pompejima, čak i kada pogled bacaš prema pučini i otvorenom moru, svijest o prisutnosti uspavanog vulkana je neprekidno vrlo živa. Mrzim stereotipiziranje, ali kod Napolitana je prisutna jedna doza fatalizma koju nisam baš uočila kod drugih Talijana. Valjda moraš donekle biti fatalist, uvjeren da će se dogoditi ono što  se mora dogoditi kako god okreneš, kada već odlučiš graditi kuću u podnožju vulkana i to vrlo visoko na njegovim obroncima. Je da je je lijepi pogled odozgo, ali tko ti garantira da se Vezuv neće uskoro probuditi? Na stranu što je većina kuća na obroncima Vezuva bespravno građena, ali nikako ne mogu razumjeti da danas netko na obroncima Vezuva gradi kuću. Stanovnici antičkih Pompeja i Herkulanuma nisu znali da je ona zelena planina iza njihovih gradova vulkan, a jedini aktivni vulkan koji su poznavali je Etna. Etna kao vulkan je različita od Vezuva, Etna se redovno i neprekidno oslobađa svoje magme i pritiska iz unutrašnjosti zemlje,  Vezuv miruje stoljećima i njegove erupcije su piroklastične, antičkim stanovnicima u potpunosti nepoznate.

Po dolasku u Pompeje i ulasku na erheološko nalazište najprije sam pogledom išla tražiti Vezuv i tek kada vidiš koliko je zapravo taj vulkan daleko od Pompeja shvatiš koliko je morala biti jaka ta erupcija iz 79. godine. Mnogi su se pitali kako to da stanovnici nisu na vrijeme pobjegli iz grada, odmah kada su započela prva podrhtavanja tla i dim iz vulkana. Jedan od razloga je taj što su se mnogi još uvijek sjećali razornog potresa 17 godina ranije, pa podrhtavanje tla nisu doživjeli tako strašnim. Drugi razlog je bio što pojma nisu imali da je Vezuv vulkan! Na nekim freskama koje su otkrivene u Pompejima (većina se čuva u muzeju u Napulju, a u Rimu sam ih vidjela prije 2 godine u okviru izložbe "Rosso Pompeiano") Vezuv je oslikan kao zelena planina pravilnog oblika stošca, vrh kojega je kasnije nestao u eksploziji. Kada je vulkan i pokazao svoju aktivnost, opet se nisu pretjerano uzrujavali jer su imali iskustva s Etnom, koja isto tako dimi i s mora se moglo vidjeti noću kako svijetli njena užarena lava koja klizi niz obronke, a oni su ionako dovoljno daleko od planine koja je počela izbacivati dim. Stanovnike Pompeja i Herkulanuma ništa do tada poznato nije moglo pripremiti na užas koji je bio pred njima.  Čak i kasniji povjesničari nisu u potpunosti ozbiljno shvatili opise Plinija mlađega, nastojeći ih pripisati mladenačkom pretjerivanju i strahu koji je učinio da sve preuveliča. Tek u prošlom stoljeću, zahvaljujući najprije opisima erupcije, recimo iz 1902. godine Montagne Pelée gdje je piroklastični tok ubio 30.000 ljudi u gradu Saint-Pierre i kasnijim snimkama erupcija, recimo Mount St.Helen 1980. godine, postalo je jasno da Plinije nije nimalo pretjerivao. Snimke iz 1991. godine erupcije japanskog vulkana Unezen, u kojoj su, iako miljama udaljeni, život izgubili i poznati vulkanolozi, bračni par Krafft, pokazale su razornu snagu i nevjerojatnu brzinu piroklasičnog toka. Da su stanovnici Pompeja znali da bi Vezuv mogao eksplodirati, da su znali da je uopće vulkan i da su mogli zamisliti erupciju drugačiju od one Etnine, mogli su se na vrijeme spasiti; ovako, svi signali koji su im stizali bili su ignorirani dok nije postalo prekasno, dok se na grad nije spustio oblak vulkanske prašine i krovove kuća počeo zatrpavati plovučac. Prašina koju su udisali u doticaju s vlagom u plućima stvarala je spoj sličan cementu koji je blokirao dišne puteve i što je osoba više nastojala iskašljati tu prašinu, stvaralo se veći sloj sekreta s kojim je prašina svakim udisajem stvarala nove slojeve cementa unutar bronhija i pluća. Većina stanovnika Pompeja smrt je našla pod udarima vukanskog kamenja na ulicama bježeći prema luci, a kasnije unutar vlastitih nastambi tražeći zaklon od prašine koja je otežavala disanje.  Sve da je netko i mogao preživjeti temperature i silinu piroklastičnog toka, dokrajčila bi ga količina materijala koja je erupcijom pala na Pompeje, rušila krovove i zatrpavala grad koji će tek stoljećima kasnije krenuti otkopavati.

Svi oni dokumentarci koje sam ikada odgledala prestali su biti samo dokumentarci dok sam šetala ulicama Pompeja. Cijeli jedan rimski grad, savršeno očuvan, ako se izuzme da je većina kuća bez krovova, na raspolaganju je rijekama turista koji su i bez vremeplova, na nekoliko sati, bili transportirani u antičku prošlost. Doživljaj Pompeja ne može se usporediti s bilo kojim drugim arheološkim nalazištem, ne mogu razumjeti da netko može ostati ravnodušan dok šeće ulicama koje su prestale živjeti 79. godine. Posebnost Pompeja je upravo u njihovoj očuvanosti uslijed vulkanske destrukcije, nije trebalo rušiti nove građevine, kao recimo u Rimu, da bi se otkrilo ostatke antičkih trgova, u Pompejima samo treba skidati sloj vulkanskog tla.

Šetnja Pompejima je uz malo mašte jedinstveni doživljaj, prolazite pored nekadašnjih trgovina, pekarnica, gostionica, javne kuće, kuća uglednika, pored amfiteatra i antičkog kazališta, pored hramova, ali jednako tako i nastambi sasvim nepoznatih, običnih ljudi koji su se mučili sa običnim svakodnevnim problemima. Na rubnom mramoru korita fontane pitke vode je ostalo udubljenje, posljedica toga što su se godinama na isto mjesto desnom rukom naslanjali stanovnici pijući vodu. Na ulicama su ostali utori po kojima su se kretala zaprežna kola, namjerno izdubljeni da bi se spriječilo prevrtanje na kamenom popločanim ulicama. Na zidovima su vidljive freske, dvorišta su ukrašena fontanama i skulpturama, u nekima su ponovno izrasla stabla i taman kada bi mogao pomisliti da je grad jednostavno napušten, u jednoj od natkrivenih prostorija dočekaju te gipsani odljevi stanovnika i vani pogled na Vezuv, tako dalek i tako opasno blizu.

Toga dana kada smo moj muž i ja posjetili Pompeje, uz mapu antičkog grada šetali smo ulicama, na kojima je, kada i nije bilo turista, bilo prilično napuštenih pasa koji su u tom napuštenom gradu našli sklonište. Srećom, nisu bili agresivni niti napasni, većina je mirno ležala u svom kutku, skoro pa čuvajući ulaz u kuću. Pred brojnim kućama, ispred ulaza, nije u antičko vrijeme bilo ništa čudno pronaći i ovakav ukras, muški spolni organ i ne, nije bila riječ o javnim kućama, već naprotiv o dobrostojećim, patricijskim. Penis u erekciji držali su za talisman protiv zavisti i uroka.

Ne znam što je svim onim turistima toga dana značila posjeta, meni je bila poput ispunjenja jednog dječjeg sna.  Koliko vas se poput mene sjeća slika gipsanih odljeva iz dječje enciklopedije "Svijet oko nas"? Ni sama ne zunam koliko puta mi je ta enciklopedija prošla preko ruku. Priča o vulkanima u kombinaciji s tako velikim razaranjem jednog antičkog grada, nije ostavljalo ravnodušnom curicu hiperaktivne mašte. Na povratku u Napulj, ovaj put sam namjerno sjela tako da ne gledam prema moru, već sam pogledom tražila Vezuv, držala sam ga na oku.

Vezuv je danas najpromatraniji vulkan na svijetu, uglavnom radi milijunske populacije koja pod njenim obroncima živi. AKo Vezuv jednog dana odluči reagirati kao 79. godine, civilna zaštita ima plan akcije. Ali, ako ste ikada bili u Napulju onda znate da je taj plan akcije čista utopija. Plan djelovanja je napravljen pod pretpostavkom da će vulkan dati barem tjedan dana vremena prije konačne erupcije, sada već pokušavaju smanjiti evakuaciju na tri dana, a nitko ne zna što će se dogoditi ako sljedeća erupcija bude bez najave ...  No, na stanu što će se dogoditi u budućnosti, što se dogodilo u prošlosti sada znamo (pogotovo onoj novijoj).  Meni nikako nije jasno kako se može dogoditi da se kuće na nalazištu samo tako urušavaju i zašto se ništa ne čini da se to na vrijeme spriječi. Broj turista koji svakodnevno posjećuje Pompeje je tako velik da mi nije jasno da se sada govori o nedostajanju novca i fondova za očuvanje Pompeja. NIje jasno niti odgovornom ministru koji kaže kako godišnje Pompeji inkasiraju 20-25 milijuna euro, pa problem očito nije u novcima nego lošem raspolaganju fondovima. Još jedna, tipično talijanska priča, gdje novci stižu, ali nitko nema pojma gdje završavaju.

 

Dok smo u petak poslijepodne ulazili u grad s južne strane, većina prometa kretala se u suprotnom smjeru, prema jugu, zahvaljujući produženom vikendu do utorka. Nas dvoje, umorni, bolnih mišića, samo smo se htjeli dočepati kuće, tuša i konačno odmoriti u svoja 4 zida. Jučer cijeli dan, jednako kao i danas, pada kiša, puše jak južni vjetar, vrijeme koje uopće ne mami da izađeš iz kuće. Uz tako loše vrijeme dodatno mi je drago što nikuda nismo krenuli, a još draže mi je što smo završili s radovima u masliniku gdje smo proveli svaki vikend listopada. Svako malo bacim pogled kroz prozor na kišu koja nemilice pada i uživam u mirisu upravo pečenog mramornog kolača, pa mi se sve nekako neda izaći iz kuhinje i onda odlučim i kukuruzni kruh umijesti, nakon kruha krenem čistiti povrće kojeg sam opet nakupovala u industrijskim količinama u subotu na tržnici i uopće mi nije bilo mrsko kao inače.

Uspjeli smo u tjedan dana sami obrati masline kojih je ove godine bilo kao nikada prije. Već je proljeće bogatim cvatom obećavalo rodnu godinu, ali bogata cvatnja nije nikakva garancija. Ljeto nije bilo pretjerano sušno, nije bilo većih vremenskih neprilika, dvije tuče nisu značajno naškodile urodu i kada smo krenuli skidati nove izdanke koji smetaju pri berbi, dočekale su nas prepune grane maslina, skoro svaki cvijet dao je plod. U petak smo u uljaru odnijeli 620 kg maslina, koje su nekoliko puta prošle preko naših ruku, najprije smo obrane svakodnevno nosili  u nekadašnji vinski podrum gdje su čekale do prerade, onda iz podruma do auta koje je ponovno pretvoreno u terensko vozilo i u uljari iz auta do velikih kašeta u kojima se važu i idu na preradu. Nakon par sati u uljari, gdje se moj muž, poput djeteta koje gleda električne vlakiće, nije micao od preše, usprkos zaglušujućoj buci i nimalo ugodnom mirisu tamne vode koja izlazi iz separatora (bude me čuo sljedeći put kad me s visoka opomene da mi je ton na tv preglasan i da mu "direktno u mozak tuče"), u podrum kuće njegovih roditelja odnijeli smo 95 kg djevičanskog maslinovog ulja, otprilike 103 litre.

Ruku na srce, masline uistinu ne traže veliku brigu, obrezivanje u veljači, koji puta pošišati travu ispod njih, poskidati nove izdanke pred berbu i na kraju berba. Mnogi nam čak i zavide, kao "provodite vikend na svježem zraku" i što je najvažnije "imate svoje ulje i znate što jedete", a ja uglavnom s odobravanjem klimam jer ono što mi se istovremeno mota po glavi uglavnom u stripovima prikazuju ovako &%#$?!*§XY !!!! Moja mama se veselila svakoj mrkvi koja joj je nikla, ja nisam na nju. Još i sada pamtim kada sam kao dijete trebala pomagati vaditi krumpire u Zagorju i s obje ruke zgrabila ogromnu krastavu žabu ... ili kada je moj otac u maniri manijaka sa sjekirom, drogiranog svježim zrakom (aaah, kako se pune pluća) krenuo cijepati drva na snijegom pokrivenom dvorištu uz temperatruru od -10, a koja sam ja trebala tegliti u drvarnicu i slagati i još se čudio uz čik pauzu "kako je danas djeci sve teško, ti bi samo crtane gledala" ... ili sakupljanje šljiva i tegljenje istih uz brijeg (dodaj ponovno čuđenje kako je danas djeci sve teško) ... čudne ideje moga oca o tome što je zabavno, za sva vremena su mi izazvale traume od poljoprivrednih djelatnosti, tako da nemojte računati na mene pri sakupljanju šljiva, branju kukuruza, vađenju krumpira... Da ne zaboravim, uspio mi je stvoriti i traume od kiseljenja kupusa; mislim, nije baš kompliment niti pomaže samopouzdanju kada ti u pubertetu narede da obučeš čiste pamučne čarape i gaziš kupus u kaci jer si "dovoljno teška".

Čeprkanje po zemlji me ne veseli, a organizmi koji plaze, gmižu i lete po tom "friškom zraku" me užasavaju. Proljetos me neki vrag upiknuo u blizini gležnja, do večeri mjesto uboda je nateklo, pocrvenilo i sljedećeg dana nije splašnjavalo, a što je najgore pojma nisam imala što me ubolo. Srećom pa je na imanju do nas kuću sagradio liječnik, školski prijatelj moga muža koji voli život na selu (vila mu je prekrasna) i kad nije u ordinaciji čeprka po vrtu. Iako mi je njegov sin, također liječnik, pogledao ubod i rekao koju kremu da kupim, sljedećeg dana otišla sam kod obiteljske liječnice da dobijem potvrdu da nije riječ o krpelju i da mi ne trebaju inekcije i da neću završiti s upalom moždanih ovojnica radi tog uboda ... Trebam li uopće reći da i sada nosim nekakav ubod na vratu i jedan užasno natekli, crveni ubod u području struka i da se sve i jedan komarac, tigrasti i vulgaris, koji je letio nad imanjem došao na meni nahraniti?! Kad je trava visoka tu i tamo me koji gušter prepadne, doslovno se ukočim kad vidim da se trava leluja, jer ja se baš nikako ne volim sresti sa zmijama. Naravno, ove godine i zmiju sam uspjela ugledati, baš se zavukla pod zid gdje obično sjednemo nešto pojesti. Moj muž je bio uvjeren da sam opet malo većeg guštera zamijenila za zmiju (ovo je skoro pa uvredljivo od čovjeka kojem malo fali da ne nagazi na njih kad idemo u gljive ... još jedan koji obožava friški zrak, pa ne gleda kuda gazi), pogotovo što sam ja "serpente" izgovarala kotrljajući "r" i naglašavajući kao da izgovaram "anakonda". "Što sam trebala? Povući ju za rep da ju izmjerim? Šta ja znam kolika je bila, velim ti da je zmija!" Nakon nekoliko dana kada je našao zmijsku kožu ostalu nakon njenog presvačenja povjerovao mi je, ali je morao dodati:"Vidi kako je mala", kao da zmije ne rastu!

Ipak, najveći problem mi pravi parietaria odnosno crkvina, za koju, hvala googleu, pojma nisam imala da se tako zove. Uistinu jako lijepo uspjeva. Da je kojim slučajem špinat ili salata, dam glavu da jedna biljka ne bi opstala. Taj prokleti korov me hoće ugušiti i dovoljno je da kročim u maslinik već počinjem kihati i nije tu riječ o elegantnom a-ći-ha kihanju tu i tamo, to je serijsko kihanje tipa A-R-I-HAAA koje sasvim uspješno prazni i mokraćni mjehur, čak i kad inače nemaš problema s inkontinencijom.

Uglavnom, masline su obrane, ulje je u podrumu na hladnom i čeka pretakanje za koji mjesec i sada mogu na miru početi pretraživati online trgovine s vunom.